Tko je zapravo Ana Horvat

Pjesnikinja i zaštitarka, umno poremećena osoba ili jednostavno varalica.

Nakon cijelog niza podmuklih napada i podmetanja od strane navodne književnice

Ane Horvat (pseudonim osobe po imenu Jasna Palčec) odlučili smo vam predstaviti Anu Horvat onakvu kakva ona zaista i jeste, odnosno ne samo kao lošu pjesnikinju, osobu koja živi zahvaljujući tobožnjoj brizi o napuštenim psima, nego i kao osobu, koja je za novac spremna prevariti doslovno sve.

Kako sam upoznao Anu Horvat

Anu Horvat upoznao sam odazvavši se na njen poziv na promociju njene knjige "Podsuknja", Vrativši se kući prelistao sam tu knjigu i ostao iznenađen količinom mržnje i ludila kojim je opisivala svoje poznanike, drugog supruga svoje majke, bivše muževe i naravno šintere, koji joj se posebno nisu dopadali. Zbunjeno sam odmahivao glavom i tu knjigu posudio jednoj svojoj prijateljici. Pomislih ona je žena možda će ona to ipak shvatiti na drugačiji način.

Što drugi kažu o knjizi "Podsuknja"?

Nekoliko dana kasnije slučajno sam na ulici susreo tu prijateljicu i upitao je što misli o knjizi Ane Horvat. Ona je samo odmahnula rukom i svoj doživljaj knjige opisala u slijedećih nekoliko rečenica: "Ta žena je skroz luda" "ja sam mislila da luđake drže u bolnici a sad tek vidim da im tamo dopuštaju i da pišu knjige", "Došla sam do sredine knjige i odustala", "Nadam se samo da i drugi hrvatski pisci nisu luđaci poput te tvoje Ane Horvat".

Moj prvi posjet Ani Horvat

No, već slijedeći dan Ana Horvat me nazvala i rekla da ona ne želi dati intervju za portal "Psi za neznalice", ukoliko je ne posjetim u njenom domu u Čučerju. Na moje objašnjenje da je moj auto u kvaru ona je počela insistirati na tome da će mi platiti taxi. Nekoliko takvih poziva i odlučio sam k njoj otići autobusom (naime imam puno iskustva s biznismenima koji se navodno bave zaštitom životinja, pa ne bih volio da mi bilo tko od njih bilo što plati a posebno ne taxi).

Tek kad sam stigao pred njenu kuću vidio sam do čega je dovela njezina opsesija šinterima i pročelnicima gradskog ureda, koji je žele ubiti, kako ona to navodi u knjizi. Naime Ana je svoju kuću pretvorila u pravu tvrđavu ograđenu visokom ogradom s bodljikavom žicom kakve sam vidio samo u dokumentarnim filmovima o koncentracionim logorima iz drugog svjetskog rata. No pravo iznenađenje je kulminiralo tek mojim ulaskom u njen dom, te prvim susretom s njenim psom.

Susret s Azurom

Naime pas navodne zaštitarke i navodno dobre poznavateljice pseće psihologije je nažalost trajno osakaćeno stvorenje, koje u tijeku svog jadnog suživota s Anom Horvat nije naučio doslovno ništa od onog što bi normalni psi trebali naučiti.

Da bi doskočila njegovoj razuzdanosti i ograničenom životnom veselju, Ana je jednostavno svoju kuću pretvorila u koncentracioni logor za pse. Svaka soba ima svoja posebna vrata izrađena od dasaka i žice, kojim je jedini cilj spriječiti Azura (ili Neman kako ga ona zove) da ne izađe iz nje.

Jadnom psu vječito zatvorenom u četiri zida ne preostaje ništa drugo nego činiti štetu što je Ana pokušala spriječiti tako da je sav namještaj u dnevnoj sobi okovala limom. Možete li zamisliti kako to izgleda ? Treba li dodati i to da je namještaj ipak djelomice pojeden ili izgrižen.

Baš kao što je Ana u knjizi to opisala izbezumljeni i očajni pas nuždu vrši i u svoju posudu za hranu i vodu, no i svuda okolo. Nadam se da ne treba napomenuti i to da je sve to začinjeno i nesnosnim smradom ustajale pseće mokraće.

No, da ne bi pomislili da pretjerujem u tvrdnji da bi takvim ljudima trebalo zabraniti da imaju pse ili čak i to da se na bilo koji način njima bave pročitajte i sami nekoliko odlomaka iz knjige "Podsuknja" u kojim Ana Horvat opisuje Azura.

AZUR ( ili od nježnosti: NEMAN)

Otkada ga imam, ne mogu čućati i saditi cvijeće, plijeviti ili naložiti peć jer se do te mjere oduševi pomjenom položaja mojeg tijela da me isti čas obara i skače po meni. S osam mjeseci slomio mi je rebro. Mogu ja to sve raditi - samo ako je Azur zatvoren u nekoj sobi ili na balkonu. No, ako je zatvoren u sobi kopa po zidu ne bi li ga probušio da dođe do mene, trga drvenu ogradu od balkona u namjeri da skoči na mene s četiri metra visine ili probija glavom balkonska vrata na mjestu gdje su ostakljena. Kad je Azur sretan, piša od sreće, a kad nije zadovoljan, piša iz protesta. To znači da piša po kući kad me ugleda da dolazim doma, ali već je pišao po kući kad sam odlazila, jer je bio ljut.

Dobro, to bih još podnijela jer svuda po kući imam na podu keramičke pločice pa mi se od njegova pišanja ne dižu parketi, ali! Azur kao muški pas piša s podignutom nogom za koje podizanje treba neka okomica. Azurove omiljene okomice su noge od stola i stolica, komode i ormari. E sad! Kad noga drvenog stola i stolice dugo stoji u zapišotini, drvo je počne upijati, od toga potamni i od vlage se deformira. Takva "impregnacija" Azura privlači kao mirišljava kost za glodanje, pa su mi noge od stola, komoda i ostalog - takve kakve jesu.

U sva godišnja doba glodao je i spužve i krpe za pranje suđa, plasične kuhinjske predmete svih vrsta (trakture, žlice i viljuške za miješanje salate, daskice za rezanje povrća, kuhače). Što sam više vikala "fuj to" i "ne to" - to su mu bile draže. A jako sam vikala i vičem i mašem smotuljkom novina i koji put ga opalim novinama po guzici, no njega to vrlo razveseli i hoće mi uzeti i novine iz ruke da ih - trga i glođe.

O, nije gotovo, to je tek početak. Svinjski pas Azur od malena se, katkad, popiša u svoju zdjelicu s vodom. Ili je izlije, pa se onda u praznu popiša. U ovom drugom slučaju to je vidljivo, mogu mu je oprati i naliti čiste vodeje, no u prvom slučaju stvar je manje primjetljiva pa često po cijeli dan liže vodu od kišnice po dvorištu ili žeđa jer je užasnut nad svojom popišanom vodom.

Azur voli kakati i spremati svoje govno. On, nakon što provede jedan sat na livadi, dođe u dnevnu sobu i pokaka se ispod stola pa onda svoje "blago" zamota u svoju dekicu. Zarola govno u dekicu i na njega legne. Od težine Azurova tijela kobasice se spljošte i teško su primijetljive, osim s vremenom po smradu. Stoga dekice skoro svakodnevno treba oprati i dok se ne osuše imati mnogo, mnogo rezervnih.

Ana Horvat (iz knjige Podsuknja)

Nakon tog Aninog opisa svog vlastitog psa svakom od vas trebalo bi biti jasno zašto sam bio zgrožen svime što sam vidio i zašto smatram da bi Ani Horvat, trebalo zabraniti da se na bilo koji način bavi psima. Naime jadni Azur bi u normalnim okolnostima i uz vlasnika, koji ga ne bi vječno držao zatvorenog i ograničenog u četiri zida, mogao biti i sasvim normalan i dobro odgojen pas.

Usput jeste li primijetili da cijenjena zaštitarka životinja koja se navodno protivi svakoj upotrebi nasilja nad psima svog Azura svako malo opali novinama (ili bilo čim drugim), po guzi (ili bilo gdje drugdje), kako je to i sama napisala.

Nastavak na slijedećoj strani